<body>
Lazu, lazu me


da vrijeme lijeci sve
29.11.2014.

.

Plakala je. Svaku noc je plakala pokusavajuci da sakrije. Iskreno pokusavajuci da sakrije. I nisam je nikada cuo, ni jednog jecaja niti uzdaha, ali kada bi ustala do kupatila ugledao bih mokar jastuk. Toliko mokar da bih pomislio da su u njemu utopljene sve suze ovog svijeta.
Nije bila sretna.
Nas brak, nasa zajednica o kojoj smo pricali godinama prije, ono sto smo jedva cekali, pretvorio se u cutanje, po koju jutarnju i vecernju rijec, kafu koju je uvijek ona pravila i rijetko kad nacrtani osmijeh na licu. Na mom licu.
Nas krevet je postao pustinja. Bio je za nas dvoje zajedno, a spavali smo odvojeno na njemu. Krevet u kojem smo trebali provesti najljepse, najromanticnije, najburnije trenutke ljubavi postade jedna tuzna disharmonija.
Kunem ti se, ujutro kad bih je vidio kako se dize iz njega u bijeloj pidzami, u majici ciji su tregeri lezali na njenim krhkim, mrsavim, slabim i umornim ramenima, u meni se nesto cijepalo. U svojoj utrobi osjetio bih toliku bol da bih od tuge i od ceznje za njom najradje je zagrlio toliko jako da bi me molila da je pustim.
Nije bila sretna.
Nisam ni ja.
A volio sam je. Golemo sam je volio.


Thanks to:~honeeybee
Diamonds:7670